četvrtak, 03.09.2009.
...još se nadam mrvi nade...
Pisat ću Vam o svojoj majci. Nikada ju niste upoznali,a možda i jeste,ali ne znate. Ima 50 godina,dakle ne radi se o nikakvoj starici. Žena je to lijepih crta lica,krupnije građe,visoka,toplih očiju,prelijepog osmijeha,divnog vedrog duha. Bit će evo sada 26 godina kako ju poznajem. Ona mi je uzor,ne samo jer mi je majka,već zbog toga što me uvijek iznenadi svojim razmišljanjima u mnogim stvarima. Gledam ju kao prijateljicu,uzora,roditelja,osobu s toliko nevjerojatno puno pažnje. Nevjerojatna je njezina moć razumijevanja,pronalaska pravog riješenja u pravi čas,pametnih savijeta,dobrih usmjerenja. Ona je moja čvrsta stijena.
Danima mi prolaze kroz glavu naši zajednički trenutci,sve što smo doživjele,sve što smo prošle,gdje smo bile,kako smo se osjećale. Naša su bila subotnja prijepodneva,nezaobilazne kave,šetnje po dućanima,jednostavno druženja... Ne možete zamisliti kakvo je divno iskustvo,kada s njom mogu razgovarati o svemu,kada mogu s njom podijeliti mišljenje a da me ona neće prekoriti,neće me se stidjeti jer mislim drugačije od nje,neće me pokušati uvjeravati da to što mislim nije dobro. Uvijek bi me saslušala,na kraju dala svoje mišljenje i kao i uvijek bi me svojim razmišljanjem oduševila,ni sama vjerojatno ne znajući koliko duboko i koliko sam puta zbog nje promijenila svoje stavove i na razne životne situacije naučila gledati drugačije.
Uf što smo voljele šoping...cipelice,bluzice,kompletići šeširi,pjevao bi Čola...baš je glupo biti zaljubljen u damu,hehe,ali ne i u ovakvu ;)...
A onda,kao da je sve odjednom stalo. Kao da je netko povukao ručnu kočnicu i rekao,ne,dosta je bilo. I ne kao da je netko,već je.
Pojavila se onaj najteži,najgori dio života koji ti oduzima duh,slama ti dušu,troši te...javila se bolest.
Baš u vrijeme kada je započela s brzim hodanjem,i kada se počela osjećati fenomenalno,još bolj nego ikada prije,nešto se urotilo i zaprijetilo,ne nema više uživanja. Mjeseci su prolazili dok su se obavljala sva snimanja,pretrage,pregledi. Bol je postajala nesnošljivija,teža,gora...probadala joj desnu nogu,spriječavala da uživa u životu,da se divi svemu oko sebe,da prošeta barem po bloku. Ne,čak ni do trgovine udaljenu 50 m nije mogla doći...
Nakon 4 bolna mjeseca,fizikalne terapije,njezine upornosti,želje,volje,raznih dijagnoza od osteoporoze,kuka,ishijasa....stigao je taj kobni nalaz s EMNG-a....tisuću nekih bolesti: osteohondroza,radikulopatija,anterolisteza,lezije na diskovima....i ono najgore,komadić hrskavice između dva pršljena se odlomio i srastao s kukom,tu su se skupili i gotovo svi živci,koji ne mogu izaći iz toga mjesta,a budući da je hrskavica srasla s kukom više se ne može operirati. Kada joj je to rekao neurokirurg svijet je stao. Zar je moguće to u današnjem svijetu? Svijetu kada su razdvojili sijamske blizance? Kada je medicina toliko uznapredovala???
Naučila se živjeti s bolovima,bila je i na rehabilitaciji u toplicama,koje nisu donijele previše rezultata,ali nekako je naučila živjeti s svime tima...vozila je bicikli,jer nije mogla hodati,zaista je uporna.
A onda,prije 6 dana,tu jednu noć...probudili su je strašni bolovi. Prvi puta sam ju vidjela da plače,a znam da ima zaista visok prag boli,ali ovo ju je dotuklo...u ovih 6 dana toliko ju je iskidalo,na očigled. Vidim kako teško,sve teže hoda,gotovo uopće...odlazi na injekcije,ali one kao da ne pomažu,nekada drže samo 2 sata...trudim se nasmijati ju,pričati s njom,držati ju što dulje u mislima negdje drugdje,u lijepim vremenima,u lijepim trenutcima. Ona je moja hrabra majka,majka koja se bori protiv svega. Nevjerojatna je njezina volja da joj bude samo malo,trunčicu bolje.
Sada sam u iščekivanju pregleda kod jednog uglednog stručnjaka. Da položim sve nade u njega,neizmjerno se bojim.
Plačem,a suze mi ne pomažu. Jer nije ona starica od 90 godina,a svi se ponašaju prema njoj kao da je,i da je otpisana. Ne,nije otpisana!!!! Glasno ću povikati!!! Ne dam nikome da ju otpiše,jer ima samo 50 godina. Sada je u vremenu kada sam ja odrasla,kada može konačno uživati u životu,kada može za sebe raditi što god poželi. I dokle god sam živa,trudit ću se biti uz nju,jer prošle smo sito i rešeto zajedno.
Ovaj post je posvećen svima koji žive u nesnosnim bolovima...mene ne boli,ali razumijem,moje oči osjete ono što razara...
- 20:06 -
